Hrvatska je 2010. godine započela rad na novom pristupu osiguravanju kvalitete u strukovnom obrazovanju, temeljenom na načelu da strukovne škole trebaju preuzeti glavnu ulogu u procesu samoprocjene. Polazište za ovakav pristup nalazimo u dva glavna dokumenta: Strategiji razvoja sustava strukovnog obrazovanja u Republici Hrvatskoj 2008. – 2013., kojom su započele reforme sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja i prema kojoj je jedan od strateških ciljeva uspostavljanje sustava osiguravanja kvalitete te u Zakonu o strukovnom obrazovanju (2009.) koji je temelj za osiguravanje kvalitete i samovrjednovanje u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju. Stupanjem na snagu ova dva dokumenta započeo je razvoj Hrvatskog okvira za osiguravanje kvalitete u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju koji se najvećim dijelom temelji na Europskom referentnom okviru za osiguravanje kvalitete u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju.

Kada govorimo o kvaliteti u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju, imamo široku perspektivu. Ne radi se samo o kvaliteti poučavanja već o tome je li strukovno obrazovanje i osposobljavanje „svrhovito“ – je li u skladu s potrebama polaznika i zadovoljava li potrebe tržišta rada. Smisao kvalitete ne svodi se samo na to poštuju li ustanove zakone i propise. Srž ideje o kvaliteti su iskustva i postignuća polaznika – vode li njihova iskustva za trajanja odgojno-obrazovnoga procesa do efektivnog učenja, je li njihovo usvojeno znanje na razini očekivanih standarda i je li taj standard primjeren za njihove buduće karijere.

Kvalitetno strukovno obrazovanje i osposobljavanje poreznim obveznicima znači da je njihov novac dobro uložen, a poslodavcima daje povjerenje u dodijeljene kvalifikacije.
Osiguravanje kvalitete podrazumijeva niz instrumenata kojima se osigurava da je kvaliteta „svrhovita“. Previše osiguravanja kvalitete bilo bi preskupo, zahtijevalo bi previše birokracije i sprječavalo bi inovacije u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju. Premalo bi, s druge strane, dovelo do toga da loša praksa postane standard. Pri osiguravanju kvalitete stoga se radi o postizanju prave ravnoteže:

• između instrumenata koji postavljaju standarde za sve što je uloženo u odgojno-obrazovni proces, tj. za „inpute“ (oprema, zaposlenici, kurikulumi) i njihovo nadziranje te instrumenata koji postavljaju standarde za rezultate odgojno-obrazovnoga procesa, tj. za „outpute“ (učenje polaznika, ishodi učenja) i njihovo vrjednovanje;
• između unutarnjega vrjednovanja, gdje nastavnici i škole procjenjuju uspješnost, i vrjednovanja što ih provode vanjske osobe.

Osiguravanje kvalitete također treba funkcionirati na tri različite razine: na razini kvalifikacija za koje se polaznici obrazuju; na razini ustanova za strukovno obrazovanje, i na razini čitavoga nacionalnog sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja. Ove tri razine nalaze se u Europskome referentnom okviru za osiguravanje kvalitete (EQARF, kasnije EQAVET). Instrumenti koji se obično koriste na svakoj od njih u sustavima strukovnog obrazovanja i osposobljavanja diljem Europske unije sažeti su u sljedećemu grafičkom prikazu:

Kvalifikacije određuju što bi polaznici trebali znati, razumjeti i biti u stanju učiniti (ishodi učenja). Nastavni planovi vode do tih ishoda (kurikulum), a provodi se vrjednovanje svakoga polaznika kako bi se utvrdilo je li postigao željene ishode (vrjednovanje polaznika). Stjecanje kvalifikacije zahtijeva pohađanje nastave u ustanovama koje ispunjavaju određene propisane uvjete (minimalni standardi za ustanove), kao što su radionice, gdje se stječe potrebno praktično iskustvo, i oprema (prostorni i materijalni kapaciteti) te nastavnike, strukovne učitelje ili nastavnike praktične nastave koji poučavaju polaznike (radnici ustanove).

Sa stajališta osiguravanja kvalitete ustanova, minimalni standardi za prostorne i materijalne kapacitete su važni, ali bi ustanove trebale težiti i neprestanome poboljšanju svoga rada (trajno unaprjeđivanje). Uspješnost ustanova potrebno je vrjednovati kako bi bilo moguće izraditi planove za budućnost. Vrjednovanje se može provesti u obliku numeričkih metoda (referentna mjerila uspješnosti) ili putem profesionalnog ispitivanja i ocjenjivanja poučavanja te upravljanja (vrjednovanje poučavanja).

Na razini cjelokupnoga sustava, svaka zemlja treba odgovarajući broj ljudi koji će stjecati te kvalifikacije i obrazovati se u ustanovama za strukovno obrazovanje (sudjelovanje u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju). Ipak, u konačnici, sudjelovanje u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju od male je vrijednosti ako ljudi ne koriste ono što su naučili te je stoga i te kako važno što se događa s polaznicima nakon završena strukovnog obrazovanja i osposobljavanja (destinacije polaznika).

Samovrjednovanje u strukovnim školama

Projekt Razvoj sustava osiguranja kvalitete u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju omogućio je provedbu pilot faze samovrjednovanja u 24 srednje strukovne škole u cijeloj Hrvatskoj, a u skladu s preporukom Europskog referentnog okvira za osiguravanje kvalitete. Kroz ovaj projekt je u području osiguravanja kvalitete napravljen pomak od principa ''temeljen na ulazu'' u princip ''temeljeno na izlazu''. Od deset područja kvalitete Europske mreže za osiguravanje kvalitete u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju (EQAVET) usvojeno je njih šest: planiranje i programiranje rada, poučavanje i podrška učenju, postignuća učenika i ishodi učenja, materijalni uvjeti i ljudski potencijali, suradnja unutar ustanove te s drugim dionicima i upravljanje ustanovom i kvalitetom. Svako od ovih šest područja ocjenjuje se prema kriterijima kvalitete. Također je izrađen i Priručnik za samovrjednovanje koji služi kao vodeći instrument u procesu samovrjednovanja za više od 300 strukovnih škola u Hrvatskoj.

Razvijen je internetski alat "e-kvaliteta" (http://e-kvaliteta.asoo.hr) putem kojeg sve strukovne škole od školske godine 2012./2013. provode samovrjednovanje te dostavljaju relevantne dokaze. Na taj način će se stvoriti cjelovita baza podataka koja će omogućiti nadležnim nacionalnim institucijama da donesu utemeljene odluke u svrhu modernizacije strukovnog obrazovanja u Republici Hrvatskoj.

Također, u fazi razvoja je i sveobuhvatan nacionalni pristup osiguravanju kvalitete s ciljem olakšavanja unaprjeđenja različitih pokazatelja kvalitete te uspostavljanja i osiguravanja povezanosti između  određenih pokazatelja (primjerice samovrjednovanje i vanjsko vrjednovanje).